Kada je Pariski sporazum o klimatskim promenama potpisan 12.decembra 2015. godine, na 21. zasjedanju Konferencije država, Okvirne konvencije Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama (UNFCCC), predstavljen je kao snažna inicijativa čijom će se primjenom pokušati zaustaviti globalno povećanje temperature za više od 1,5 °C u odnosu na predindustrijski period.
Koliko je ovaj sporazum bio ozbiljno prihvaćen od strane najvećih zagađivača, pokazalo se vrlo brzo odustajanjem Sjedinjenih američkih država prije prvog petogodišnjeg izvještaja o realizovanim preuzetim obavezama.
Bio je to, po meni, kraj prije početka njegove primjene i sve što se kasnije pokušavalo, računajući i ovogodišnji COP30, nije moglo uticati da se povrati izgubljeno povjerenje zdravorazumskog stanovništva naše planete,
Globalni trend ratova u kojima direktno ili indirektno učestvuju najuticajnije zemlje potpisnice Pariskog sporazuma, pandemija Covid, moguće da su uticali na njihovu posvećenost postavljenim ciljevima, ali vrijeme je pokazalo da ne postoji najmanji zajednički imenitelj da se stvori globalni pakt za borbu protiv klimatskih promjena, te da su njihovi pojedinačni interesi i dalje vezani za zagađivanje prirode i uma kako svojih, tako i svih stanovnika planete.
Pariski sporazum je najskuplje ,,prodavanje magle“ na globalnom tržištu i atomski udar na zdrav razum, pa se bez njegove revizije, uz utvrđivanje odgovarajućih kaznenih odgovornosti za sve potpisnice, ne može povratiti izgubljeno povjerenje onih ciljnih grupa koje su trebale biti i najveća podrška za njegovu primjenu. A to su zdravorazumski ljudi koji žele da budućim generacija omoguće život bez toliko izraženih problema, sa kakvima se danas suočavamo.
Izazovi koje donosi budućnost, upotreba fosilnih goriva, besomučna eksploatacija prirodnih resura, neodrživi razvoj, ratovi, ekonomske krize, naročito u manjim i nerazvijenim zemljama, nesporno će uticati na zadržavanje fokusa na opasnost koju donose klimatske promjene.
Bojim se da će naše danas, biti važnije nego budućnost potomstva.
Upravo zato ne treba dozvoliti da interesne grupe i lobiji plasiraju lažne informacije i manipulišu javnost, treba imati stav zasnovan na istini i ne pristajati na poniženja ma kako se ona zvala i ko ih potpisuje.
Pričati recimo stanovnicima Skerlićeve ulice u Pljevljima o zelenoj tranzicji,iz luksuznih kancelarija sa prečišćivačima vazduha, isto je prodaja magle. Treba nam Pljevaljski a ne Pariski sporazum.
Ako je Pariz globalno prepoznat po modnim trendovima, čini se da je i Pariski sporazum bio dio trenutnog pomodarstva sezonskog karaktera i prazne priče o klimatskim promjenama.
Ukoliko se za borbu protiv klimatskih promjena ne stvori globalno savezništvo, bez izakulisnih igara, nikakve strategije adaptacije neće moći spriječiti pogubne posledice.
Neće biti skrivenih kutaka na planeti gdje će se moći pobjeći na bezbjedno mjesto.
Na nama je da li će nam i dalje ,,prodavati maglu“ kao zdrav vazduh ili ćemo pokazati i pojedinačnu odgovornost i zaštiti javni i interes budućih generacija.
Skrivena moć u građanima mnogo je jača od one vidljive, kod interesnih grupa i lobista koji žive od tuđe nesreće. A jači kači.
Vrijeme je da se trgnemo.
