Ne dajmo Prirodu Reviewed by Momizat on . [caption id="attachment_4996" align="aligncenter" width="700"] Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON"[/caption] Poslednjih dana u moru ist [caption id="attachment_4996" align="aligncenter" width="700"] Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON"[/caption] Poslednjih dana u moru ist Rating: 0
You Are Here: Home » Blog » Ne dajmo Prirodu

Ne dajmo Prirodu

Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON"

Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON“

Poslednjih dana u moru istinitih, poluistinitih i lažnih vijesti, često se provlači ili podvlači,  kako se, dok planetom hara koronavirus, priroda vidljivo oporavlja.

Valjda zbog potrebe podizanja spalog morala, ubjedljiva većina onih koji se pojavljuju u medijima, oni znani, samop(r)ozvani i neznani junaci, uz naglašen osuđujući i samokritički ton, tako ubjedljivo najširoj javnosti obrazlažu zašto je došlo do toga, kao da su sopstvenim oćima vidjeli vedro nebo, bez smoga, iznad Vuhana, plivali sa ribama, u kristalno čistoj vodi, kanalima Venecije ili hranili delfina, prvog,  posle mnogo vremena, primjećenog na obali Trsta.

Kao neko u kome je ova vanredna situacija, bez obzira što je Vlada Crne Gore,  iz njima znanih interesa, ne proglašava takvom, posle dugog zimskog sna probudila skepticizam,  nakon pojedene dobre porcije salate od srijemuša ili medvjeđeg luka, kako još zovu ovu ljekovitu biljku,  osjećam neodoljivu potrebu da izbacim iz sebe stavove i mišljenja, kako bih očistio sistem za varenje i smirio uzburkalu krv, pošto lično ne mogu da ,,svarim“ većinu onog što nam se po tom pitanju servira ovih dana.

Prirodu, iako je nedjeljiva, mi ipak ,,dijelimo“ na živu, koju čine živa bića, ljudi, životinje i biljke i neživu gdje su voda, vazduh, zemljište, sunčeva svjetlost i toplota… Da bi živa bića mogla da rastu i razvijaju se, dišu, uzimaju vodu, hrane se i razmnožavaju, neživa priroda pruža živoj te osnovne, prirodne uslove za život.

Po podacima Ujedinjenih Nacija, iz 2019. godine, ima 821,6 miliona gladnih u svijetu. Isti izvor navodi i da postoji  i trend porasta  pothranjenosti od 2015. godine, te da jedan od ciljeva održivog razvoja, da do 2030. godine nijedna osoba na svijetu ne bude nepothranjena,  predstavlja ,,ogroman izazov“. Svakog dana oko 25. 000 ljudi umire od gladi,  na našoj planeti.  Svakih pet sekundi, od gladi umre jedno dijete.

U jednom od izvještaja Svjetske zdravstvene organizacije i UNICEF-a, kojeg sam čitao prethodne godine,  navodi se  da oko 2,2 milijarde ljudi na planeti nema pristup pijaćoj vodi, te da 144 miliona ljudi pije neprećišćenu površinsku vodu.

U tom izvještaju se navodi da 4,2 milijarde ljudi nema pristup klozetima sa sigurnim odvodom, a 673 miliona ljudi i dalje obavlja nuždu na otvorenom. U poređenju  sa 2000. godinom, kad je nuždu na otvorenom obavljalo 21 posto populacije, sada to čini devet procenata. Međutim, u 39 zemalja, broj ljudi bez klozeta zapravo je porastao, prvenstveno u subsaharskoj Africi, gdje je značajan porast stanovništva.

Tri milijarde ljudi i dalje žive bez osnovnih higijenskih uslova, koji podrazumijevaju posjedovanje klozeta za  domaćinstavo i umivaonika sa sapunom i vodom u kući.

Globalni savez za zdravlje i zagađivanje (GAPH) u svom istraživanju, objavljenom krajem prethodne godine navodi da je tokom 2017. godine 8,3 miliona stanovnika umrlo prevremeno uslijed različitih vrsta zagađenja. Jedan od sedam smrtnih slučajeva na globalnom nivou, tokom istraživanog perioda, pripisuje se lošem kvalitetu vazduha, vode i tla i hemijskom zagađenju.

Još su mi u glavi podaci sa početka tekuče godine, da je u požarima u Australiji j stradalo oko 500 miliona životinja, sisara, ptica i gmizavaca  a stručnjaci su zabrinuti da su neke biljne i životinjske vrste izumrle. Tokom tih požara, pogimulo je 170 ljudi, a vatra je uništila oko 30.000 hektara šuma, poljoprivrednih dobara i naselja.

Ako je Australija daleko, evo nešto bliže. Nešto sa Zapadnog Balkana, što i dalje uništava prirodu. I živi i neživu. Uzima i živote i otima sredstva koja su se mogla iskoristiti za zdravstveni sistem.

Po izvještaju Alijanske za zdravlje I životnu sredinu (HEAL) samo na Zapadnom Balkanu se nalazi 16 postrojenja iz doba komunizma, koja su u 2016. godini, ispuštala istu količinu sumpor-dioksida  kao i 250 elektrana na ugalj sa 30 puta većim kapacitetom u Evropskoj uniji. Ove termoelektrane svake godine izazovu 3.900 slučajeva prerane smrti, 8 000 slučajeva bronhitisa kod djece i drugih hroničnih bolesti širom kontinenta, a to košta zdravstvene sisteme i ekonomiju do 11,5 milijardi eura.

U Zemljama Zapadnog Balkana, ima oko 500 malih hidroelektrana, sa tendencijom rasta, a samo u periodu od 2009. do početka 2019. godine, kako u zajedničkoj analizi navode međunarodne organizacije CEE Bankwatch Network, WWF, Euronatur, RiverWatch  i Save The Blue Heart of Europe,  izgrađeno ih je 388.

Mnoge od njih se nalaze u zaštićenim područjima ili onima koja bi bila zaštićena da su zemlje članice EU, a postrojenja su i pojedinačno i kumulativno prouzrokovala ozbiljnu ekološku štetu.

Prelijepe, divlje rijeke, većina od njih sa vodom A1 kategorije, koju su mještani koristili za vodosnabdijevanje, zarobljeno je u cijevi, a riječni i povezani ekosistemi devastirani. Ljudi otjerani sa đedovine i iz svojih domova, trajno poremećena ekosistemska harmonija, a neke autohtone vrste, poput potočne pastrmke osuđene na istrebljenje.

Evo nešto i za Crnu Goru.

Područje Sinjajevine, drugi po površini pašnjak Evrope, po Studiji  zaštite koju je uradila Agencija za zaštitu prirode i životne sredine,  zaslužuje zakonsku zaštitu kao Park Prirode. Kroz plan održivog upravljanja, može se razvijati, između ostalog, stočarstvo, što bi u velikoj mjeri unaprijedilo domaću proizvodnju, koja je trenutno na nedopustivo niskom nivou, Vlada Crne Gore, na inicijativu Ministra odbrane,  najljepši dio Sinjajevine proglašava vojnim poligonom, na kom će se izvoditi gađanja bojevom municijom. Čak se ide toliko daleko da se pašnjak pošumljava i to alohtonim vrstama, čime se mijenja prirodna namjena tog prelijepog prostora, na kom se nalaze neke od najistaknutijih alpskih pejzaža Evrope.

U Nikšiću smo, u noći 16. aprila, imali situaciju da su satne koncentracije suspendovanih  čestica PM 10 u periodu od 22 do 23 sata povećane sa 39, 2 µg/m3  na  243, 7 µg/m3 , a one još sitnije i po zdravlje opasnije PM 2,5 , u istom vremenskom intervalu, sa 32, 8 µg/m3  na 207, 3 µg/m3. Podatke, još nevalidirane,  preuzeli smo sa zvanične aplikacije Agencije za zaštitu životne sredine, za praćenje kvaliteta vazduha u Crnoj Gori. Da bi laicima bilo jasnije, zakonom dozvoljena vrijednost za srednje dnevne koncentracije PM 10 suspendovanih čestica je 50 µg/m3, dok je  za PM 2,5 zakonski propisana  granična godišnja vrijednost 25 µg/m3.

Dok su nas građani alarmirali i tvrdili da ne mogu da dišu i da zagađen vazduh dolazi iz pravca željezare Toščelik Nikšić, nije bilo nikakvih zvaničnih informacija o ovom incidentu., zbog čega smo Upravi za inspekcijske poslove Crne Gore, uputili Inicijativu za inspekcijski nadzor.

Danas me jedan sugrađanin obavijestio o problemu koji ima, o napadu napuštenih pasa,  koji izgladnjeli i prepušteni sebi, u potrazi za hranom lutaju  divljim deponijama uz rijeku Gračanicu, na njegovo stado ovaca i koza. Iako se problem više puta ponavljao, čovjek nailazi na ponižavajuće ignorantski odnos lokalne samouprave, konkretno resornog potpredsjenika u čijoj je nadležnosti problem. Taj ,,stručnjak“ je u izjavi za medije istakao institucionalnu nemoć i pozvao se ne koronavirus, uz predlog sugrađanima koji se žale da im napušteni psi prave problem, da se sami snađu. Možda da ih otruju, kao što je višedecenijska praksa lokalnih samopurava?

Devastirano korito i obale Gračanice i inače izgledaju kao iz horor filmova a apokatiptične scene svakodnevno plaše i mještane i slučajne prolaznike. Ta  tečna divlja deponija, nema više ni obris  rijeke, što ćete vidjeti i na video zapisima koje smo uradili Vlado, Čiki i ja  početkom uvođenja restriktivnih mjera zbog koronavirusa.

I sad neko da kaže kako se priroda vidljivo oporavlja, dok traju vanredno stanje i restriktivne mjere, poput obustavljanja međunarodnog vazdušnog i željezničkog saobraćaja ili  međugradskog drumskog, zbog koronavirusa.

Sram ih bilo.

Mnoge bolesti, poput dijareje, kolere, tifusa, hepatitisa A, mogle bi biti eliminisane kad bi širom svijeta bili dostupni pitka voda i toaleti spojeni na kontrolisani kanalizacioni sistem, sa savremenim funkcionalnim postrojenjima za prečišćavanje otpadnih voda.

Širenje crijevnih parazita i očnih bakterijskih infekcija, takođe bi bilo smanjeno.

Siguran sam da isto tako postoji i veza prirode sa koronavirusom, odnosno njegovim zaustavljanjem.

Nisam, kao Tramp, svjetski moćan, pa da mogu optuživati nekog, sa ili bez dokaza, ali kao što sam najavio, imam mišljenje i o porijeklu pandemije izazvane koronavirusom.

I odmah da kažem, da bi moje mišljenje razumjeli  morate vjerovati u bolja vremena i poželjeti da budete dio održive budućnosti.

Ko je čitao ili pokušao shvatiti Sveto pismo,  Novi zavjet,  vjerujem da se sjeća Otkrivenja Svetoga Jovana Bogoslova i priče o jahačima apokalipse.  Ko još nije čitao, nadam se da će pročitati, ali i razumjeti poentu.

U kontekstu prirode i koronavirusa, pomislih na onog četvrtog jahača apokalipse, na zelenskastom konju, što simbolizuje boju bolesnih i nedavno preminulih. Njegovo ime bilo je smrt a u pratnji je imao ad, što simbolizuje pakao i njma je, citiram ,,data vlast nad četvrtinom Zemlje, da ubijaju i mačem i glađu i kugom i zverinjem zemaljskim”.

Taj jahač apokalipkse, kao i drugih trojica, ne računaju da čovjek, ako to istinski želi, bez obzira koliko je ponižen, može u sebi pronaći vjeru. U Boga. U Prirodu,. U Žvot.  Novi, bolji život.

Tu im ni sva vlast, ni domaći izdajnici i saradnici okupatora, ne mogu pomoći.

Još ako čovjek čovjeku bude Čovjek, završiće na neuređenom smetlištu istorije, nekoj divljoj deponiji na peruferiji pakla, sa sve koronavirusom, da im održava temperaturu veću nego što će klimatske promjene ikad izazvati na našoj planeti.

Pametni ratnici iz svake bitke izađu mudriji, što me dovodi do još jedne od omiljenih knjiga, koju, uz Novi zavjet, držim uvijek na uzgavlju kreveta u porodičnom domu.

Radi se o Priručniku za ratnika svjetlosti, briljantnog Paola Koelja. Poklon koji sam dobio od mog brata Nikole, za rođendan 1999. godine, posle pakla koji su nam priredili neki drugi jahači apokalipse. Naravno sa domaćim izdajnicima i saradnicima okupatora.

U tom djelu pisac ističe da ratnik svjetlosti vjeruje. Neću citirati, sažeću. Zato što vjeruje u čuda, ona se dešavaju, želi da sretne ljubav, ona se pojavljuje. Naravno, to prate i povremena razočarenja. Sluša kako ga dežurni analitičari saželjevaju kao naivnog. Ali Ratnik svjetlosti i dalje vjeruje, jer zna da će se to isplatiti. Da na svaki poraz, dolaze dvije pobjede u njegovu korist.

Vjerujući sam čovjek, a kako ovaj tekst pišem na Vaskrs, nadam se shvatićete, makar dio vas, zašto sam citirajući kraj Novog zavjeta i dio Priručnika za ratnika svjetlosti,  simbolično poželio  da nas sve pozovem na novi početak.

Ne dajmo Prirodu.

About The Author

Number of Entries : 568

© Ekološki pokret Ozon

Scroll to top