Muljanje Reviewed by Momizat on . [caption id="attachment_4996" align="aligncenter" width="500"] Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON"[/caption] Nikada nijesam bježao od p [caption id="attachment_4996" align="aligncenter" width="500"] Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON"[/caption] Nikada nijesam bježao od p Rating: 0
You Are Here: Home » Blog » Muljanje

Muljanje

Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON"

Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON“

Nikada nijesam bježao od partije šaha sa jačim igračem.  Čak naprotiv, uvijek sam jedva čekao priliku da naučim od nekog ko zna više i ko daje šansu slabijem da shvati gdje grješi.  Kada bih, ponekad, pobijedio boljeg igrača od sebe, a tu posebno mislim na dvojicu, oca i kuma, osjetio bih  iskrenu radost, ne zbog samog trijumfa, već zbog toga što imam uz sebe takve ljude koji daju, a ne kriju sopstveno znanje. Znate ono Zmaj Jovino: ,, Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati.“

Kada sam se profesionalno počeo baviti zaštitom životne sredine, bio sam svjestan da treba koristiti svaku priliku za učenje i sticanje novih vještina, jer je bilo očigledno da postoji ogroman prostor za primjenu stečenih znanja, ali još važnije i realna potreba društva da se unaprijedi postojeće prilično nepovoljno stanje u ovoj oblasti.

Nažalost, vrlo brzo sam se uvjerio da za razliku od šaha, u ovoj ,,igri“ nema baš mnogo ,,igrača“ koji su spremni da podijele svoje znanje sa onima koji žele da nauče. Još brže sam shvatio da to nije posledica profesionalne sujete, već čisti strah od gubljenja pozicija, stečenih na veoma upitan način.

Kako se radi o relativno novoj oblasti, koja do skora nije bila zanimljiva niti ekonomski perspektivna, otvorio se prostor u kom su ničim izazvani iz zapuštenih laboratorija i kabineta, izronili za ozbiljne stvari nedorasli kadrovi, samoproklamovani eksperti, plagijatori i otimači tuđih ideja, koji su uspjeli da se sistemu nađu tačno kada treba.

Naravno kako to već biva, kada je potrebno u zakonski okvir uvesti, sa samog vrha namirisan izvor prihoda i moći, formiraju se različite komisije, radna tijela, ekspertski timovi, pa čak i institucje, čiji je zadatak očigledno bio pomoći najčešće našim, a svjetskim, investitorima da što lakše prođu kroz potrebne procedure i u hodu ili po obavljenom poslu pribave potrebne saglasnosti.

Narodski rečeno ,,s konca i s konopca“ skrpljena je potrebna skupina kojoj  je omogućeno da piše i mijenja zakone, izdaje različite saglasnoti i dozvole, sprovodi istraživanja ili uspostavlja baze podataka,  sama sebi daje mišljenje o svojim odlukama i tumači sopstvene postupke. Pa, zašto ne reći i od toga razvija privatan biznis i uticaj u društvu.

Tipično za mene, nijesam mogao pronaći sebe u takvim ,,elitama“, ali svakako jesam prepoznao priliku da uočavajući razne malverzacije, namještaljke i ,,peglanja“, ne samo upoznam kako sve (ne)funkcioniše u praksi, već i steknem dragocjena znanja koja su mi omogućila da izgradim sopstveno mišljenje, uvažavajući suštinu ekološke etike.

Upravo zato kao neko ko se kroz građanski ekološki aktivizam bavi pitanjima životne sredine, prepoznajem obavezu da javno ukažem da je potrebno preispitati sve saglasnosti, koje su izdate za potrebe izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, naročito onih u Budvi i Nikšiću, dalje za male hidroelektrane, posebno na sjeveru Crne Gore,  za planove upravljanja otpadom, pogotovo za najveće industrijske zagađivače TE Pljevlja, Toščelik Nikšić, KAP, zatim dozvole za promet, sakupljanje i obradu otpada, za promet hemikalijama i druge dokumente koji omogućavaju nekontrolisanu eksploataciju prirodnih resursa.

Pošto su zbog partijskog razračunavanja ukinuti Zavod za zaštitu prirode Crne Gore i Agencija za zaštitu životne sredine, a u susret otvaranju poglavlja 27, koje će biti  najkompleksnije i finansisjki najzahtjevnije tokom cijelog procesa pregovora sa Evropskom Unijom, vjerujem da je profesionalno moralno jednom podvući crtu i provjeriti kako u praksi funkcioniše ono što je omogućeno izdavanjem saglasnosti i dozvola, jer se jedino tako štiti javni interes i sprečavaju eventualne nove ekološke i ekonomske posledice.

Prekompozicija nadležnosti bi trebala podrazumijevati i reviziju urađenog.

Siguran sam da je to najbolji način da shvatimo koliko je važno suštinski sprovoditi procedure, a ne samo ispunjavati puku formu, što je (pre)često bio slučaj.

Recimo, apsurdno je u susret 1. januaru 2018. godine, zakonom definisanom roku za pribavljanje IPPC dozvola, omogućavati Toščeliku Nikšić da dobije ekološku saglasnost pojedinačno za postrojenja koja su već duže u funkciji, a što nije zakonski moglo biti dopušteno.

Još veći apsurd je davati saglasnosti za planove za upravljanje otpadom, naročito opasnim, koji se zasnivaju na privremenim rješenjima do godinu dana, ako znamo da se u mnogo dužem periodu generisani otpad skladišti upravo na takav način i na istim lokacijama.

Neophodno je i preispitati sve dozvole koje su date firmama koje rade elaborate procjene uticaja na životnu sredinu i planove za upravljanje otpadom, jer kvalitet dokumenata koji idu na javnu raspravu često je ne samo ponižavanje građana i zainteresovane javnosti, već i cijelog sistema, uključujući i nadležne institucije, koje ne bi smjele dopustiti takav pristup obrađivača.

Možda neko može prevarom ubjediti turiste da kanalizacioni mulj ima ljekovita svojstva, ali ako nadlažne institucije na to daju zvaničnu saglasnost, onda imamo problem.

Zato je potrebno da Agencija za zaštitu životne sredine funkcioniše kao samostalno regulatorno tijelo, uz maksimalnu transparentnost i profesionalni nadzor u kom će učestvovati i civilno društvo.

Naravno bez muljanja i muljatora.

Toga nema u šahovskim, ali ima  u onim drugim partijama.

About The Author

Number of Entries : 465

© 2013 - 2018 Ekološki pokret OZON

Scroll to top