Konfliktno planiranje potvrda nedostatka vizije Reviewed by Momizat on . [caption id="attachment_4996" align="aligncenter" width="700"] Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON" (Foto: Mladen Ivanović)[/caption] Ne [caption id="attachment_4996" align="aligncenter" width="700"] Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON" (Foto: Mladen Ivanović)[/caption] Ne Rating: 0
You Are Here: Home » Blog » Konfliktno planiranje potvrda nedostatka vizije

Konfliktno planiranje potvrda nedostatka vizije

Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON"

Piše: Aleksandar Perović, direktor Ekološkog pokreta ,,OZON“ (Foto: Mladen Ivanović)

Ne mogu se oteti utisku da će najveći izazov u budućnosti za nas kao društvo u cjelini, zapravo biti pokušaj ubalažavanja posledica pogrešnih odluka, nastalih u najvećoj mjeri zbog nepostojanja vizije razvoja, ali i destruktivnog i bahatog odnosa prema prirodnim resursima, koji su zapravo trebali biti naša zlatna rezerva. Naša jedina istinska sigurna budućnost. Nasleđe koje smo morali sačuvati za buduće generacije.

Sve činjenice govore da će biti potrebno uložiti ogromna finansijska sredstva kako bi se saniralo, u mjeri u kojoj je moguće, sve ono što je ostalo nakon višedecenijske nekontrolisane eksploatacije i devastacije prirodnih bogatstava i forsiranja potpuno pogrešne razvojne politike, koja se zasnivala na održavanju davno prevaziđenih tzv. ,,prljavih” tehnologija, (ne)planskom uništavanju prostora i izgrađene infrastrukture, rasprodaji državne imovine i tolerisanju sive ekonomije, što je odgovaralo određenim strukturama bliskim vlasti koje su uspjele da se u svom tom haosu ,,snađu” i pozicioniraju tako da mogu uticati na društvene tokove.

Kako se kroz posao gotovo svakodnevno susrećem sa neefikasnom i selektivnom primjenom zakonske regulative, karikiranjem obavezujućih procedura, malicioznim tumačenjem i nepoštovanjem  garantovanih prava i drugim sistemskim anomalijama, teško mi je razumijeti kako smo kao društvo dopustili da padnemo na ovako niske grane.

Nesporno je da su turbulentne ,,tranzicione” decenije uticale na naše živote mnogo više nego što smo spremni priznati, jer nije lako objasniti sebi kako neko sa kičmom može biti beskičmenjak, ali ono od čega strahujem jeste da još uvijek ne slutimo koliko će štete od svega što je loše rađeno trpjeti buduće generacije. Kao neko ko se u radu uvijek vodi vizijom, koja je zapravo nešto mnogo više od ličnog interesa, za razliku od ,,vizionara” koji su donosili odluke u poslednjih četvrt vijeka, naročito u zadnje vrijeme prepoznajem da zapravo i nije bilo realno očekivati mnogo od onih čiji su kapaciteti za planiranje bili i ostali u domenu ,,ugradnje”. Neko ko je nadogradnju shvatao isključivo u kontekstu većeg broja spratova, nije ni mogao imati viziju kako održivo upravljati prostorom i pravilno valorizovati prirodna bogatstva.

Godine koje su ,,pojeli skakavci” donijele su i neke nove trendove i brendove, ali i nove provjerene kadrove koji su bezpogovorno (na)slijedili stare upravljačke bardove. Građani i država su po nepisanom pravilu uvijek ostajali kratkih rukava. A poneki As i bez sistemske podrške, kao onaj u Perazića dolu. Ili onaj u Spužu.

Najgore od svega, nijesu izvučene pouke, pa se i dalje lični interes pozicionira ispred javnog kod ubjedljive većine, kod nekih i podsvjesno, što je najbolji pokazatelj izražene socio-ekonomske, kulturološke, identitetske i ekološke krize.

Zamjenom teza se može pokušati skrenuti pažnja sa suštine, probati prebaciti odgovornost na neistomišljenike ali ono što sve teže prolazi jeste zaustaviti proces duhovnog oslobađanja pojedinca, građanina, koji prepoznaje sopstvenu odgovornost prema sebi i želi da javno polemiše sa onima koji mu lošim upravljanjem zagorčavaju i ugrožavaju život i imovinu. Ličnu i državnu. Jer državno je isto tako naše, što je potpuno zapostavljeno. Svačije zapravo nije ničije. Kao i što ničija nije do zore gorjela.

Nacrt prostornog plana posebne namjene (PPPN) za obalno područje koji je uradilo Ministarstvo održivog razvoja i turizma izazvao je tokom javne rasprave dosta interesovanja i reakcija javnosti. I one stručne i laičke, što bi upravo trebalo da bude korisno kako za naručioce, tako i obrađivače ovog, za dalje upravljanje našom obalom, suštinski važnog dokumenta. Namjerno kažem trebalo, jer kao neko ko je aktivno učestvovao kao kritičar plana u javnoj debati, nijesam baš siguran da se tako doživljavaju komentari i sugestije koje dolaze od strane lokalnih uprava, organizacija civilnog društva, eminentnih stručnjaka i građana. Pa i od tima koji je radio prateći Nacrt izvještaja o strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu u kom je prepoznat konfliktan odnos plana prema potencijalnim zaštićenim područjima, Mada je konflikt sa prirodnim vrijednostima vidljiv i u djelu nedostatka sanacionih smjernica za devastirani prostor i revitalizacije ugroženih područja i staništa, koja su već imala odeđeni nivo zaštite.

Isti utisak imam i za Nacrt nacionalne strategije održivog razvoja (NSOR) do 2030. godine, koja je imajući u vidu da se donosi u godini kada se obilježava 25 godina od proglašenja Crne Gore ekološkom državnom, trebala biti snažno posvećena toj jedinstvenoj razvojnoj šansi. Umjesto toga otvaranjem prostora za projekte poput spalionice otpada, NSOR omogućava potencijalni konflikt jer je potpuno izvjesno da bi jedan takav objekat naišao na snažno nezadovoljstvo građana i ekoloških organizacija.

Odustajanjem od ekološke a stvaranjem ,,resort” države, koja bi u jednom od scenarija mogla da postane i regionalna spalionica smeća, što je takođe kontradiktorno i međusobno isključivo, građanima Crne Gore se nanosi nepopravljiva trajna ekološka i ekonomska šteta, a buduće generacije ostaju bez mogućnosti upravljanja prostorom koji bi trebao biti njihovo nasleđe.

Loptice za golf se ne mogu jesti. Riba je zdrava.

A konflikt nije vizija. Ni sa čovjekom, ni sa prirodom.

About The Author

Number of Entries : 401

© 2013 - 2018 Ekološki pokret OZON

Scroll to top