Krive staze Reviewed by Momizat on . Siguran sam da je termin ,,Mapa puta“ već dobro poznat svima koji se interesuju za integracijske procese, javne politike, zakonsku regulativu ili nacionalne str Siguran sam da je termin ,,Mapa puta“ već dobro poznat svima koji se interesuju za integracijske procese, javne politike, zakonsku regulativu ili nacionalne str Rating: 0
You Are Here: Home » Blog » Krive staze

Krive staze

Siguran sam da je termin ,,Mapa puta“ već dobro poznat svima koji se interesuju za integracijske procese, javne politike, zakonsku regulativu ili nacionalne strategije.

Ovaj termin, noviji u svim zvaničnim jezicima koji su u upotrebi u Crnoj Gori,  nastao je od engleskog ,,Road map“ i predstavlja skup aktivnosti, najčešće političkih, čija uspješna realizacija garantuje da će se stići na određeni cilj.

Malo sam izmijenio definiciju koja se koristi u Vikipediji, najkorišćenijem izvoru informacija, kako bih što jasnije istakao odgovornost i odnos donosioca odluka na najvećem nivou prema nekom procesu koji treba da utiče na kvalitet životne sredine cjelokupne zajednice. Uspjeh političkih aktivnosti onih koji vode jednu zemlju lako je saglediva stvar, bez obzira što neki politički analitičari pokušavaju od toga napraviti bauk.

Evo i zašto.

Piše: Aleksandar Perović

Pa jednostavno dovoljno je pogledati kako živimo da nam odmah bude jasno da nas sigurno niko ne čeka raširenih ruku. Kriminal, korupcija, nekultura, izvrnuti kriterijumi vrijednosti, nedopustivo nizak nivo građanske svijesti, svakako nijesu preporuka, bez obzira da li su te (nus)pojave izražene i u drugim zajednicama.

Upravo tu se i vidi koliko su uspješne političke aktivnosti Skupštine, Vlade i Predsjednika Crne Gore, institucija koje su najodgovornije za donošenje i sprovođenje zakona i javnih politika. O onim nižim nivoima vlasti, poput lokalnih uprava, da ne pričam.

Kako bih na konkretnom primjeru argumentovao ono o čemu pišem, pokušaću približiti Mapu puta uspostavljanja pravilnog sistema upravljanja otpadom, veoma bitan segment kako za unutrašnju politiku, tako i za proces integracija u EU, konkretno pregovora oko Poglavlja 27 – Životna sredina. Mada nijesam jedini koji u oblasti upravljanja otpadom prepoznaje materiju i za poglavlja 23 i 24, gdje su kriminal i korupcija glavne teme.

Mapa puta o kojoj pričamo od samog početka nije išla na način koji je obećavao sigurno i željeno postizanje cilja.

Prvo što je bilo sporno odmah na startu još početkom 2004. godine, nakon donošenja Nacionalne politike upravljanja otpadom, pa zatim i Strateškog master plana za upravljanje čvrstim otpadom u Crnoj Gori, jeste izgradnja osam reciklažnih centara, odnosno regionalnih sanitarnih deponija. Za broj stanovnika, odnosno količinu porizvedenog otpada po glavi stanovnika, pa ako hoćemo i površinu koju obuhvata naša i tada deklarisana ekološka država, osam regionalnih sanitarnih deponija bilo je previše po svim validnim standardima. Naravno ako se u prvi plan stavljaju održiva budućnost i zaštita javnog interesa, što sasvim sa razlogom sumnjam da je bio slučaj.

Iako se prolongiranjem prvo usvajanja, a zatim i početka primjene novog Zakona o upravljanju otpadom, pokušala skrenuti pažnja javnosti sa suštine problema, a to je nepostojanje političke volje na najvećem nivou da se efikasnom i neselektivnom primjenom važećih zakona uspostavi pravilan sistem u ovoj oblasti, bilo je izvjesno da priča o osam regionalnih sanitarnih deponija neće biti prihvatljiva ni za potencijalne investitore. Model privatno-javnog partnerstva na kome su razvijani projekti za više regionalnih deponija i to u opštinama koje nemaju ni jedan osnov za pozitivnu računicu kada su takvi objekti u pitanju,  bio je samo neuspio specijalni efekat kojim je trebalo pokazati kako se drži kurs ka željenom cilju. Kao i Plan upravljanja otpadom za period od 2008 -2012 godine i čitav niz Planova upravljanja otpadom koji su usvajale lokalne samouprave.

Projekti izgradnje regionalnih sanitarnih deponija u Nikšiću i Beranama, za čiju dokumentaciju je do sada potrošeno više od milion eura bez ikakvih rezulatata, takođe su nešto što je imalo pažnju javnosti i agrument više da je i regionalna podijeljenost, kao i same lokacije bila od početka problematična i neizvjesna. To svjedoči i činjenica da ni jedan ni drugi projekat, nema završenu dokumentaciju koja je potrebna za početak radova, čime je jasno da potencijalnih investitora za takve objekte nema ne na vidiku, nego ni daleko na pučini. I tu su dežurni eksperti omanuli, iako su za potrebe uvođenja u zakonski okvir ovih projekata mijenjali i podzakonska akta,  pa i sam Zakon o upravljanju otpadom.

Kada je Studija o potrebi revizije Strateškog master plana upravljanja otpadom, rađena 2011. godine, pokazala da je taj dokument bio nerealan, te da bi neki optimum bile tri regionalne sanitarne deponije, uz činjenicu da je i tada bilo jasno da će projekti u Nikšiću i Berana teško proći reviziju, postalo je jasno da od prvobitnog koncepta nema ništa.

I umjesto da se pokušaju kola, brod ili vazduholov, u zavisnosti kako volimo zamišljati siguran put, vratiti na željeni pravac, što je imajući u vidu potrošeno vrijeme i resurse dosta hitna stvar, oni kojima smo povjerili volan, kormilo ili upravljač, nastavljaju kao da im navigacija nije najbolje naštelovana.

Državni i Lokalni planovi upravljanja otpadom koji se trenutno rade na osnovu Praktične politike nacionalne strategije upravljanja otpadom, ustvari pokazuju da Mapa puta u oblasti upravljanja otpadom još uvijek nije obilježena potrebnom signalizacijom.

Opet se vrtimo u krug, ali ne na način koji bi znak reciklaže trebalo da promoviše.

Hoćemo li ,,prečicom znanom zalutati“, kako je pjevao Džiboni  u Osmom putniku?

Ponovo!?

Autor je direktor Ekološkog pokreta ,,OZON„.

(Tekst je objavljen u Nezavisnom dnevniku Vijesti i Portalu Vijesti)

About The Author

Number of Entries : 539

© Ekološki pokret Ozon

Scroll to top